Prilika da se testira prvi izdanak novog sistema nije baš česta. Zbog toga smo s naročitim nestrpljenjem čekali trenutak kada ćemo novi aparat staviti „na muke“ i proveriti da li je vredelo čekati ili je voz odavno prošao.
Kao začetnik ne samo nove klase, nego i novog sistema, EOS R nema prethodnika s kojim bismo ga mogli uporediti. Umesto toga, kao logično se nameće poređenje sa DSLR-om od kojeg je pozajmio senzor (Canon EOS 5D Mark IV), ali i barem jednim konkurentom. Izbor je pao na veoma dobro primljeni Sony α7 III, kao sjajno balansirani model, čiji senzor je u klasi EOS-a R, kako po rezoluciji, tako i po ciljnoj grupi korisnika. Osim toga, pomenuti model je pristupačan, veoma dobro zaokružen model, što se nekako uklapa i u viziju koju je Canon verovatno imao, kreirajući EOS R.
U nedostatku odgovarajuće optičke podrške za EOS R, test snimke smo napravili korišćenjem namenskog adaptera za EF bajonet i tako angažovali dobro poznati, mada vremešni Canon EF 50mm f/1.4 USM objektiv. Sony je za svog predstavnika imao podršku u vidu Sony Zeiss T* FE 55mm f/1.8 objektiva.
Kao primaran format smo koristili RAW, premda ni JPEG nije zapostavljen. Kraj testa je, kao i uvek, začinjen galerijom semplova u punoj rezoluciji, koji mogu da makar provizorno dočaraju domete novog aparata. Pa, krenimo redom…
Prvi na redu je test detalja. Počinjemo RAW formatom, kao neprikosnovenim i primarnim na aparatima sa izmenjivim objektivima. Ovaj format je nezamenjiv u situacijama koje nisu limitirane u smislu brzine isporuke fotografija. Kao sirov oblik zapisa, RAW je zanimljiviji za analizu, jer je najbliži onome što je senzor „video“, bez uplitanja (ili barem bez preteranog uplitanja) interne obrade koju aparat sprovodi. Iako za ovu vrstu testa to nije ni od kakve važnosti, koristili smo DP-RAW format.
Studijska scena koju smo eksploatisali u prethodnim testovima, poslužiće nam i ovaj put, a isečci su dobijeni razvijanjem u Adobe Camera RAW-u (u daljem tekstu ACR), podrazumevanim (default) parametrima, iz kojih je isključeno uklanjanje šuma (zbog uticaja na detalje), i primenjen istovetni stepen oštrenja. Temperatura svetla postavljena na približno ~2800K (direktnim merenjem), izlazni kvalitet je maksimalan (12, na skali od 1-12), a upotrebljen je lossless krop, kako bi bilo kakvi gubici bili potpuno suzbijeni.
Kao što smo u uvodu već napomenuli, Canon EOS R ćemo ukrstiti sa istovetnim snimcima sa popularnog DSLR-a, Canon-ovog EOS-a 5D Mark IV, kao i direktnog konkurenta iz tabora Sony-ja, modela α7 III.
Naredni snimak predstavlja test scenu, a fajlove u punoj rezoluciji možete preuzeti pomoću linkova ispod naredne fotografije:
Snimak u punoj rezoluciji: Canon EOS R, Canon EOS 5D Mark IV, Sony α7 III
100% kropovi, RAW konvertovan u JPEG u maksimalnom kvalitetu, lossless isečci, bez uklanjanja šuma, istovetno oštrenje:
Budući da je senzor nasleđen iz EOS-a 5D Mark IV, nema mesta čuđenju. Mi smo, priznajemo, potajno očekivali da ista osnova ne mora nužno značiti i istovetnu izvedbu. Međutim, ovde se ipak radi o 95% sličnosti. Količina detalja, intenzitet mikrokontrasta, render boja i konturna oštrina… sve je to suviše izjednačeno između EOS-a R i 5D Mark IV, da bi se moglo reći da dva senzora nisu fundamentalno ista. Drugačiji bazni ISO raspon? Principijelno posmatrano, takve razlike je moguće dobiti i bez bilo kakvih drastičnih zahvata, kao što ovde i vidimo. Ipak, ostavljamo malu mogućnost da u ostatku komparativnih testova iskoči neko novo saznanje i neka nova istina. Zasad nema indicija da je EOS R, barem u pogledu iskorišćenja rezolucijskog potencijala, odstupio makar i promil u odnosu na raniju iteraciju istog senzora iz Canon kuhinje.
Poređenje sa Sony α7 III je već zabavnije. Radi se o takođe revidiranom senzoru, bez obzira što i Sony navodi nekakav spisak novina. 24 MP rezolucija je više nego konkurentna, a veoma suptilna razlika u stepenu uvećanja to i demonstrira. Bez obzira što i α7 III poseduje AA filter na senzoru, render detalja je finiji, a konturna oštrina jača nego kod Canon-ovog pulena. Konturna oštrina može biti korigovana i u konverziji, ali ona ipak ne može nadomestiti nedostatak detalja. Ovde na delu vidimo da Sony iz svoje rezolucije izvlači veoma mnogo detalja, do mere da je teško poverovati da ovde postoji AA filter. Slično kao i Nikon i Sony ulaže dosta napora u sam proces A/D konverzije, pa nije preterano čudno što rezultat ne izostaje. Marljivijim zagledanjem je svakako moguće uočiti prednost više rezolucije senzora EOS-a R, ali ne u meri da bi se prednost u detaljima mogla predstaviti kao nekakav ozbiljan kapital. Render detalja u senci je skoro pa identičan, a određene razlike se mogu primetiti u nešto većoj kolornoj zasićenosti isečaka nastalih na Sony modelu.
U nastavku ćemo pogledati kako se Canon EOS R snalazi u uslovima koji nisu kontrolisani. Bez obzira što ni ovde ne očekujemo bilo kakva iznenađenja, iskoristićemo priliku da uporedimo RAW i JPEG format:
Snimak u punoj rezoluciji: RAW (konvertovan) i JPEG
100% kropovi (levo RAW konvertovan u JPEG, razvijen na standardnim podešavanjima, a desno JPEG iz aparata, u standard kolornom stilu, „default“ setovanja):
Blagi pomak u percepciji JPEG-a kao bitne stavke, može se primetiti čak i kod Canon-a, koji je tradicionalno veoma uzdržan u unapređenju JPEG potencijala svojih modela. Jasna je težnja da se RAW nametne kao apsolutno dominantna spona između foto-tehnike i krajnjeg proizvoda, ali u situacijama gde mesta za detaljnu obradu nema, prirodno je za očekivati da skupa oprema može pružiti makar neki minimum. U slučaju (recimo) Fuji-ja, takva poslovna filozofija poprima neke sasvim neverovatne dimenzije, ali se mora reći da je i Nikon već godinama marljivo radio na unapređenju JPEG-a, tako da je i dotični brend stekao veoma zavidnu reputaciju kada je interna konverzija u pitanju. EOS R ovde pokazuje neka drugačija stremljenja, premda se ne bismo baš kladili da je na algoritmu rađeno nešto naročito više, nego što je isprva učinjeno kod EOS-a 5Ds(R) ili 5D Mark IV. RAW i dalje nudi jasno više detalja, ali se makar konturna oštrina približila RAW-u u nekoj meri, tako da nije potrebno posezati za njim u baš svakoj prilici. Render detalja u senci je i dalje nešto slabiji nego što bismo voleli, ali je opšti tonalni balans sasvim korektan. Reprodukcija boja i u JPEG-u važi za referentnu, tako da sa te strane nemamo preteranih zamerki. U narednom poglavlju ćemo obratiti malo više pažnje na JPEG.