Gledajući današnje naslove koji najavljuju najnoviji model fotoaparata, primećujemo da je informacija o prisustvu 4K video snimanja postala skoro pa obavezna. Ako je 4K izostavljen ili nije prisutan u punom kapacitetu, onda smo prinuđeni da čitamo negativne kritike u nastavku teksta. A kako smo zapravo došli do toga da video uopšte i postane krucijalni deo fotoaparata, i da određuje njegovu zastupljenost na tržištu? Došli smo do tačke, kada se proizvođači jasno određuju naspram ove funkcije i na taj način privlače svoje kupce, pa će Panasonic GH4 biti jasno zapamćen kao video sprava. Sony A6000 je i pored toga što je izvanredan mirrorless fotoaparat, značajno okrenut ovom segmentu a najpre zbog pregršt manuelnih podešavanja tokom snimanja. Sony A7S je čak dobio status kamere zarobljene u telu fotoaparata. Fuji se sa druge strane opredelio za taktiku: ''Fotoaparat – fotografima’’, izbegavajući čak i da postave dobro poznati crveni REC taster na telo fotoaparata. Primera radi, meni omiljeni Nikon Df, čak nije ni imao opciju video zapisa.
Poslednji Mohikanac - možda poslednji ozbiljni non-video dSLR
Da stvar bude zanimljivija, brend koji je pokrenuo ovu celu lavinu se ne nalazi u centru ovih dešavanja, kao što nije ni značajno profitirao na konto toga. Prvi dSLR koji je imao opciju video zapisa jeste legendarni Nikon D90 iz 2008. godine. Beležio je tzv ‘’motion jpeg’’ u avi formatu sa 24 frejma u sekundi, što je praksi rezulitiralo rezolucijom od 1.280 x 720, odnosno 720p. Fokusiranje je bilo manuelno, a blendu nije bilo moguće menjati tokom snimanja a ni audio mogućnosti nisu bile vrhunske. Da paradoks bude veći, video u foto industriji je punom snagom krenuo napred, dok se Nikon naprosto nije snašao u onome što je pokrenuo, pa su ga drugi naprosto pregazili. Najpre Canon. Pomenuti brend nije nov u video biznisu, pa je uz Sony, JVC i Panasonic ipak postavljao standarde. Ruku na srce, tome je dosta kumovala i registraciona distanca ova dva brenda, gde se Canon pokazao dosta pogodniji za rad sa starim manuelnim objektivima. Nikon registraciona distanca nije dopuštala beskonačni fokus, pa je Canon bio logična opcija.
Sony A7s II - kamera zarobljena u telu fotoaparata
Štaviše, ova pojava je na neki način učinila popularnijim i manuelne objektive sa analognih fotoaparata, koji su se u to doba besomučno bacali u djubre ili služili kao zanimljiv pritiskač za papir. Cene takvih objektiva su bile izuzetno niska, a neki od njih je čak nisu ni imali. Ali, novi autofokusni objektivi nisu imali prsten za kontrolu blende, što je za videografe bio značajan hendikep. Oštrina kod starih objektiva nije nikad bila sporna, a na tim rezolucijama optičkih anomalija skoro da nije ni bilo. Nešto kasnije, studenti su na Canon 5D Mark II i na Canon 550D, kačili uglavnom M42 objektive i pravili čuda sa njima. Tako je skočila i cena tih objektiva, pa su klasični fotografi ni krivi ni dužni plaćali višu cenu da bi se naivno poigrali sa bokehom. Da bi došli do takvih objektiva, Slovenci se nisu ustručavali da dođu na neku od naših foto berzi i pokupe sve što vredi, ne pitajući za cenu.
U međuvremenu, za Canon je stvoren Magic lantern, pa je video podignut na stepenicu više. Canon se značajno okreće video opcijama unutar dSLR-a, i to u meri da se fotografi ponekad i osećaju zapostavljeno. Jer, da su foto mogućnosti razvijane tempom razvoja video opcija… verujem da bi dosta toga danas bilo drugačije.
Međutim, ne može se reći da implementacija video mogućnosti u fotoaparat nije donela ništa značajno. Snimanje video materijala je do skoro bio dosta skup sport, a za razliku od klasičnih ručnih kamerica ovaj pristup je doneo igranje dubinskom oštrinom i tzv. "film look", a trebalo je samo promeniti pristup. Umesto konstatno aktiviranog ‘’REC’’ tastera, nužno je isplanirati scene i kadrove i brižljivo ih spakovati i montirati na računaru.
Ali, ostaće dilema kako ovakve sprave nikada nisu dobile status hibrida. Canon je ponudio C seriju, kao i niz objektiva namenjenih video zapisu. Sa druge strane, mirrorless fotoaparati su u ekspanziji, a čini mi se da video industrija u njima vidi značajan potencijal. Biće zanimljivo ako video na dSLR-u izgubi bitku sa profesionalnim kamerama i mirrorless rešenjima, pa opet postane čisto fotografska sprava.
U tom slučaju, možda Nikon Df nije poslednji mohikanac. Ali kako sada stvari stoje, Nikon je napravio prvi dSLR sa video mogućnostima i poslednji dSLR bez njih. Zanimljivo, zar ne?
StORM48
StORM48 | 14. Okt, 2016, 01:22
To je nepostojeća dilema... statistika je nepotrebna. Pitaj svakog iole upućenog. Ja iskreno nisam bio baš ni načisto oko C100, ali sam primetio dosta ljudi koji ih koriste i tako proverio o čemu se tu tačno radi.
A pritom se radi o (baš kako Zoran reče) kameri zarobljenoj u telu aparata protiv full-size-full-featured kamere koja je bez ikakvih dodataka spremna za rad. A sa A7s... čime ćeš zvuk da snimiš? Internim mikrofonom? Sa C100 imaš XLR input... to je treća dimenzija za DSLR/MILC rigove. Prosto rečeno - ozbiljno vs neozbiljno. Nije da A7s ne valja - itekako valja za video... svako ko kaže drugačije je neupućen, ali ono - to je najbolja video mašina među aparatima. Sa kamerama ne može da se poredi, ako ni zbog čega drugog, zbog kontrola i ergonomije (a posebno izbora stakala koja rade nativno) i to je jednostavno tako, ako verujemo onima koji koriste oba. Ja im verujem, ne znam za druge.
Pozdrav