Digitalna fotografija i internet su poslednjih godina stvorili jednu neraskidivu vezu. Nekada je rolna od 36 snimaka trajala mesec i više dana, a tuđe fotografije smo manje više gledali uglavnom na izložbama ili prelistavajući poneku fotomonografiju. Fotografa amatera je bilo daleko manje, baš kao i fotografija... za razliku od danas, kada smo preplavljeni ogromnim brojem kako fotografa, tako i fotografija. Na sreću, u ovom slučaju kvantitet je izneo sa sobom i kvalitet, pa nije nemoguće potrošiti sate pregledajući fotografije na internetu, koje kvalitetom prevazilaze i najbolje radove najboljih majstora fotografije iz analognog doba. Sa druge strane, zaboravili smo na štampanu fotografiju okačenu na zid, zaboravili smo i na knjigu. Ali, fotografija na zidu u krajnjem ishodu ostavlja daleko veći utisak na posmatrača, od gledanja u monitor. Zadovoljstvo posedovanja police ispunjene fotomonografijama, koje se listaju uz kafu ili omiljeno piće takođe nema cenu. Pa i takva kolekcija, mora u sebi imati one koje su ipak pomalo jednakije od ostalih, i koje se listaju više i češće nego ostale.
Naslov je apsolutno nedvosmislen, ''SRBIJA - DUNAVSKI SLIV, knjiga koja se mora imati’’ i dolazi iz objektiva Dragoljuba Zamurovića. Knjiga sadrži 45 fotografija, snimljenih na dosta neuobičajen način… sa visine, iz balona. Taj pristup je nedvosmisleno načinio knjigu posebnom i različitom od većine ostalih, jer nam na kranje specifičan način predstavlja predele koji bi sa zemlje verovatno bili manje zanimljivi. Oni koji žive u Beogradu, imali su pre koju godinu priliku da kompletnu postavku pogledaju na savskom šetalištu na Kalemegdanu, gde su fotografije bile izložene u velikom formatu. Fotomonografija „Srbija – dunavski sliv“ Dragoljuba Zamurovića, sasvim sigurno spada u red onih koje će dugo ostati upamćene kao jedno od najupečatljivijih zapisa o prirodnim lepotama Srbije, odnosno uticaja Dunava na njen život.
Kao što rekoh, fotografije su napravljene sa visine, gde priobalje Dunava, njegove pritoke i slivovi dobijaju potpuno novu dimenziju, zanimljivu čak i onima koji žive u tim predelima, jer su možda prvi put imali priliku da pogledaju svoj dom iz tog ugla. Dragoljub Zamurović je na taj način uspeo da zabeleži lepotu prirodnih i veštačkih jezera, šumaraka i slična nepristupačna staništa biljnih i životinjskih vrsta. Sava, Tisa, Morava, Timok, Vlasina, Tamiš, Begej, Drina, Rzava… su samo mali deo onoga što je uspeo da ovekoveči u ovoj fotomonografiji.
O Dragoljubu Zamuroviću se može dosta toga pročitati na internetu, pa se neću previše upuštati u njegovu biografiju. Rođen je 1947. godine, i završio je Arhitektonski fakultet (1977 - 79) a pohađao je i postdiplomske studije fotografije na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Autor je više fotomonografija:
Cigani sveta (1988)
Međugorje (1990)
Kazahstan (1995)
Kazanj (1995)
Srbija, život i običaji (2002)
Vojvodina (2004)
Vojvodina, život i običaji (2006)
Sarajevo (2006)
Crna Gora (2006)
Sarajevska hagada (2006)
Srbija - Dunavski sliv (2008)
Moj Beograd (2013)
Član je Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije od 1980. godine, a 1995. godine dobija zvanje Istaknutog umetnika ULUPUDS-a. Shodno svom radu, zasluženo je dobio brojne nagrade, od kojih su najznačajnije: "Velika majska nagrada" i "Nikonova nagrada" u Japanu. Na taj način se svrstava među najznačajnije srpske fotografe. Pod pseudonimom Art Zamur, od 1988. godine saraduje sa francuskom agencijom Gamma Presse Images, koja mu je omogućila da svoje fotografije plasira u najveće svetske magazine kao što su National geographic, Time, Newsweek, New York Times Magazine, Stern, Paris/Match, Figaro …
Što se mene tiče, fotomonografija ‘’Moj Beograd’’ od istog autora je definitivno sledeća na listi prioriteta za nabavku.
Zoran Rodic
Zoran Rodic | 29. Feb, 2016, 23:10
[font=arial>[size=10pt>Digitalna fotografija i internet su poslednjih godina stvorili jednu neraskidivu vezu. Nekada je rolna od 36 snimaka trajala mesec i više dana, a tuđe fotografije smo manje više gledali uglavnom na izložbama ili prelistavajući poneku fotomonografiju. Fotografa amatera je bilo daleko manje, baš kao i fotografija... za razliku od danas, kada smo preplavljeni ogromnim brojem kako fotografa, tako i fotografija. Na sreću, u ovom slučaju kvantitet je izneo sa sobom i kvalitet, pa nije nemoguće potrošiti sate pregledajući fotografije na internetu, koje kvalitetom prevazilaze i najbolje radove najboljih majstora fotografije iz analognog doba. Sa druge strane, zaboravili smo na štampanu fotografiju okačenu na zid, zaboravili smo i na knjigu. Ali, fotografija na zidu u krajnjem ishodu ostavlja daleko veći utisak na posmatrača, od gledanja u monitor. Zadovoljstvo posedovanja police ispunjene fotomonografijama, koje se listaju uz kafu ili omiljeno piće takođe nema cenu. Pa i takva kolekcija, mora u sebi imati one koje su ipak pomalo jednakije od ostalih, i koje se listaju više i češće nego ostale. >>> nastavak na blogu[/size>[/font>