Ova godina je ostala bez noviteta u mirrorless full frame segmentu (osim ako nas Sony ne iznenadi), pa je analiza postojećih modela i njihova podela znatno lakša. Viša klasa APS-C modela je napravila značajan korak unapred po pitanju performansi i kvaliteta, dok će nešto nižu klasu mirrorless fotoaparata odlikovati neke druge karakteristike. Sledećom grupom fotoaparata dominira kontrastni autofokus, odnosno CDAF. Hibridni AF još nije sišao u ovu kategoriju modela, pa je to nešto što možemo očekivati u nekim sledećim iteracijama. Dole navedeni modeli se kreću u donekle sličnom cenovnom rangu, što je još jedan reper po kojem su izdvojeni. APS-C senzor forsira Fuji, dok je ostatak ponude preferira manji senzor. Sony i Canon nemaju noviteta na ovom polju, dok se od Nikona nije ništa ni očekivalo. Leica X-U (Typ 113) poseduje APS-C senzor, ali zbog svoje cene izlazi iz okvira interesovanja prosečnog kupca, pa će novajlija na tržištu u vidu YI M1 biti zanimljiviji. Negde na sredini se nalazi Fuji X-E2S koji predstavlja softverski osveženu verziju modela Fuji X-E2, pa se zvanično vodi kao ovogodišnji.
Već dobro poznata Pen linija dogurala je do svoje sedme iteracije, noseći i dalje four third senzor od 16 megapiksela. ISO se kreće u rasponu od 200 do 25.600, dok autofokus kontrastni sa 81 tačkom, baš kao što ga ima veći i skuplji PEN-F. Olympus PEN E-PL8 nema tražilo, već je svoj adut potražio u pokretnom LCD ekranu koji omogućava pravljenje selfija. Maksimalna brzina zatvarača je 1/4000 uz odsustvo elektronskog koji bi dao neke veće brzine. Rafal je sasvim pristojnih 8 fps. Full HD i Wi-Fi su prisutni, dok baterija obezbeđuje već standardnu mirrorless autonomiju od 350 snimaka.
Fuji je ove godine ozbiljno povukao mirrorless standarde korak unapred, ali je pronašao i prostora za jedan klasičan entry level mirrorless. U osnovi je senzor od 24 megapiksela, a od ostatka Fuji ponude se razlikuje po odsustvu X trans matrice na njemu. Izabrana je klasična Bayerova matrica, sa EXR procesorom i kontrastnim AF sistemom. Osnovne ISO vrednosti se kreću u rasponu od 200-6.400, a proširive su od ISO 100 do ISO 25.600. Za pohvalu je i prisustvo elektronskog zatvarača koji osnovne brzinu od 1/4000 podiže na maksimalnih 1/32.000. Brzina rafala je pristojnih 6 fps, dok će video mogućnosti ostati u okviru Full HD kvaliteta. Tražilo nije prisutno, pa ostajete na pokretnom LCD ekranu od 3’’, osetljivom na dodir. Wi-Fi je prisutan, dok je autonomija rada povećana na dobrih 410 snimaka.
Olympus se još jednom vratio korenima i 53 godine staru analognu legendu pretočio u digitalnu. U pitanju je Pen-F model, koji je na neki način i utabao današnjem 2x kropu, jer je i onda bio poznat kao ’’half-frame’’ izvlačeći 72 snimka iz rolne filma predviđene za 36. Retro dizajn je u svakom slučaju zaštitni znak ovog modela, dok će karakteristike podeliti sa ostatkom iz Olympus ponude. Senzor od 20 megapiksela u pratnji TruePic VII procesora, izguraće stabilizaciju na senzoru , rafal od 10 fps i Full HD. ISO se kreće u rasponu od 200 do 25.600 dok je autofokus kontrastni sa 81 tačkom, a brzina zatvarača varira od tipa, - mehaničkog 1/8000 odnosno 1/16,000 za elektronski. Tražilo je prisutno, po kvalitetu ga deli sa OM-D modelima. Olympus Pen-F nije zaptiven, ali zato ima Wi-Fi.
Za one kojima je GX8 previše, Panasonic u ponudi ima GX85, odnosno GX80 u zavisnosti od toga da li se fotoaparat prodaje na tržištu Amerike ili Evrope. U osnovi je senzor od 16 megapiksela bez AA filtera, sa stabilizacijom na senzoru i 4K video mogućnostima. I ovde je prisutan isključivo kontrastni autofokus sa 49 tačaka, dok će rafal dostići 6 fps. Tražilo je prisutno, dok se sa zadnje strane očekivano nalazi pokretni LCD od 3’’ osetljiv na dodir. ISO se kreće u rasponu od 200-25.600, a brzina zatvarača ide do 1/4000, odnosno 1/16.000. Panasonic GX80/85 ima i novi elektromagnetni okidač, kako bi smanjio efekte stresanja pri okidanju, a primetićemo i da je telo zaptiveno.
Najveće iznenađenje u svakom slučaju predstavlja ovaj novajlija koji je svoj vizuelni identitet pronašao između jednostavnosti Sony NEX-3N modela sa minimalizmom koji neguje Leica dizajn. YI M1 je mirrorless prvenac ove Kineske kompanije i moram priznati da bih voleo ozbiljnije da se poigram sa njime. U svakom slučaju, ovaj Kineski brend je oslobođen tradicije, tako da nije morao da robuje zaostalim delovima iz svog magacina, već je imao priliku da počne od nule. Počeo je tako što se opredelio za Sonijev four third senzor od 20 megapiksela, sa standardnim 3'' touchscreen LCD ekranom, ali bez tražila. To je naravno povećalo i autonomiju rada na 450 snimaka. 81 kontrastna tačka pored senzora najviše asocira na Olympus i njegov AF, tako smo dobili jeftiniji entry level mirrorless sa Sony/Leica vizuelnim identitetom i Olympus karakteristikama. Pakovanje nedvosmisleno forsira stil koji neguje Fuji, odnosno kvalitetna kartonska kutija ispunjena crnim sunđerom. Tražilo je očigledno prevelik zalogaj za početak, pa se interfejs značajno oslonio na touch screen, kao i na mogućnost 4K / 30p video zapisa. Da su pažljivo osmislili svoj nastup, svedoči i pažljivo odabrana žiža objektiva, odnosno 12-40mm F3.5-5.6 i 42,5 f/1,8, čime automatski pokrivaju najkritičniju polaznu tačku. Nije za očekivati odsustvo kompromisa, pa tako saznajemo da je prsten za manuelni fokus čisto kozmetičke prirode. Mount je Micro Four Thirds, tako da u opciju ulazi preko 50 objektiva iz Olympus/Panasonic ponude, što je možda i iznuđen potez u neku ruku… ali ne i loš.
Van svake sumnje je činjenica da se neki od ovih modela više kupuju srcem nego glavom, ali isto tako moramo biti svesni da se zauzvrat osim lepote dobija i više nego funkcionalan fotoaparat. Sa druge strane, imali smo prilike da upoznamo i modele koji vizuelno naginju ka dSLR ergonomiji. Generalno, razlike su vidljive, pa će konačnu reč o izboru donositi utisak na osnovu ergonomije i vizuelnog identiteta, maksimalnih video mogućnosti, formata senzora kao i rezolucije.