Prvi komentari i utisci vezani za pojavu mirrorless fotoaparata su se najviše odnosili na odnos veličine samog tela i tehničkih karakteristika unutar njega. Osnovna ideja vodilja je bila da se dimenzije maksimalno smanje, a da se izlazni rezultat i performanse što više približe dSLR-u. Neko je krenuo ranije a neko kasnije, ali je svima zajedničko to što su prvi modeli bili značajno kompaktniji i manji. Osim Sigme naravno, koja je odmah prešla granicu od 600 grama. Ali, u ovom tekstu se nećemo baviti Lajkom, Sigmom i uopšte brendovima koji na bilo koji način značajno odskaču od uobičajenog. U slučaju Lajke… cena, pogodićete.
Zastrašujuće moćna sprava. Ali kako reći ne velikim objektivima, i odoleti izazovu?
Druga zajednička osobina svih mirrorless fotoaparata jeste da su svi oni značajno uznapredovali u karakteristikama, pa su po izlaznom rezultatu apsolutno uporedivi sa dSLR pandanima. Međutim, kao što kod automobila motor nije sve, tako ni surovo dobre tehničke performanse fotoaparata nisu dovoljne da bi neki model bio superioran u svakom smislu. Osnovni problem se javlja kod ergonomije, jer ako je senzor vrhunski, zašto ga ne upariti sa nekim vrhunskim objektivom. Ali, vrhunskih objektiva ima u raznim dimenzijama, pa ponekad dolazimo u apsurdnu situaciju da fotoaparat kačimo na objektiv, umesto obratno. Ne percipiramo svi jednako mirrorless kao koncept. Nekima je osnovno da mogu imati mali fotoaparat sa malim objektivom od 125 do 350 grama, i da ga kao takvog mogu nositi u džepu ili omanjoj torbici. Razlozi su mnogi, a jedan od najčešćih je: ’’Fotoaparat je uvek pored mene’’ ili ’’Ne mogu da vukljam onoliki ranac’’. Ovo može biti istina, a može biti puki izgovor za nedostatak inspiracije, i želja za promenom. Bez namere da širim priču na temu razloga ili izgovora, svima je osnovna premisa – ’’Što manji fotoaparat, sa što jačim performansama’’.
To bi zapravo bilo to.
Ali, opšte je poznato da svako rešenje stvara nove probleme. Autonomija rada je značajno pala, pa bi valjalo da se podsetimo nekih stvari i da ih uporedimo:
Nikon D500 ima autonomiju rada od 1240 snimaka, što je priznaćete više nego impresivno. Prosečan mirrorless će isterati oko 350 snimaka, pa će za neku dužu fotografsku šetnju trebati više zamenskih baterija. Ako odemo u fullfrejm vode, tamo nas u zasedi čeka Nikon D610, koji ima ima autonomiju rada od 900 snimaka, po CIPA standardu. Njegova težina sa baterijom iznosi 850 grama, pa ako ga kojim slučajem uporedimo sa Sony A7R II i njegovih 625 grama, primetićemo razliku u težini. Misija ispunjena, na prvi pogled… ali šta uraditi po pitanju izjednačavanja autonomije rada. Da ovo nije samo zlonamerna opservacija, svedoči i činjenica da je Sony takođe mislio na ovaj problemi rešio ga tako što je napravio grip. A grip je težak 250 grama, što u konačnom zbiru daje 875 grama, … 25 više od Nikona d610. I ostaje otvoreno pitanje, da li smo i koliko dostigli njegovu autonomiju rada, jer jedna baterija za Sony a7r2 izvlači tek 290 snimaka.
Elektronsko tražilo je veliki potrošač, pa traži veću bateriju. Veća baterija traži i veće telo, što nas opet udaljava od osnovnog koncepta. Veliki objektivi takođe traže veliko telo, pa se postavlja pitanje do koje smo žižne daljine i težine spremni da idemo. Veliki objektivi prave značajan disbalans prilikom rukovanja. Primera radi, poslednji u nizu Sonijevih objektiva - Sony FE 70-200mm f/2.8 GM OSS je težak celih 1.480 grama. Verujem da je napravljen proračun, pa je isključeno odvaljivanje prednjeg dela fotoaparata ukoliko se on drži samo za grip… ali sumnjam da bih se ikada usudio na takav nesmotren potez. Sličan potez je napravio i Fuji sa Fujinon XF 50-140mm f/2.8 R LM OIS WR i težinom nešto manjom od kilograma. Ne sporim da su pomenuti objektivi odlični, ali se postavlja pitanje gde se zagubila ona ideja vodilja sa početka teme.
Olympus OM-D E-M1 Mark II - Najbolji, ali i najveći do sada. Da li je to i Oly pokleknuo na kraju?
Naravno, vremenom su porasli apetiti. Nekako je u prvi plan iskočilo ogledalo sa prizmom kao najveći neprijatelj fotografije, pa se teza o smanjivanju gabarita neprimetno zamenjuje potrebom da se ono (ogledalo) ukloni. U međuvremenu, hibridni autofokus polako postiže rezultate najboljih dSLR modela, tako da je optičko tražilo ostalo kao jedini stub odbrane dSLR gabarita. Ali, šta ćemo ako za nekoliko godina dobijemo mirrorless koji je izgledom i gabaritima jednak današnjim dSLR fotoaparatima. Pitanje autonomije se može nekako rešiti na duge staze, ali šta sa šakama? Evolucija je takva, da nam se za ovih nekoliko godina nisu smanjile šake, baš kao što se nije smanjio ni prosečan 70-200 f/2.8. A ovakvih zahteva, nije da nema. Skoro sam na nekom sonijevom forumu pročitao sličnu primedbu, a koja se odnosila na povećanje tela, kako bi nova Sonijeva GM linija objektiva bila upotrebljivija. Čak je jedan od zvaničnika iz Sonija, tiho provukao predviđanje kako bi nova iteracija a7 linije mogla biti malo veća. Lično ne verujem u to, jer mislim da se sa ovim dimenzijama došlo do krajnjih granica pristojnosti. Ako se trend povećanja tela otme kontroli, onda slobodno možemo reći da je osnovna ideja zloupotrebljena, zarad povećanja profita. Jer, troškovi izrade mirrorless fotoaparata u osnovi moraju biti manji nego pri izradi dSLR fotoaparata.
Zašto uvek ističem Sony kao najveći potencijalni problem po ovom pitanju? Zato što je Sony u ovom trenutku neko ko postavlja standarde, jer mu je to omogućila dobra pozicija na tržištu. Dobra prodaja, daje i veću zastupljenost na tržištu. A Sony je izgleda namirisao da tržište ipak nije toliko zainteresovano da po svaku cenu ima mali fotoaparat, pa smo tako došli do toga da su nam mirrorless fotoaparati iz godine sve veći i veći. Svaka sledeća iteracija nekog modela, ima koji gram više. Nekada je do 5% a nekada i više od 20%.
Da li će treća generacija Sony full frejm fotoaparata biti veća ili ista?
A serija konstantno povećava težinu iz modela u model
Nex serija je bila sjajna. Nex 7 i 6 su meni dva najdraža Sony mirrorless-a.
Canon uspešno povećava težinu svakog narednog modela.
Fuji se kontroliše koliko može i sa modelom X-T2 ide do krajnjih granica
Nikon je u suštini previše bukvalno shvatio osnovnu premisu mirrorless fotoaparata. To ga je i koštalo na kraju, a sa ove tačke gledišta... ne bih se usudio da negativno kritikujem ovaj njihov koncept.
Potpuno šokantno zvuči da je poslednji Olympus model u samom vrhu najgabaritnijih modela.
Pen serija, uglavnom pristojna kao i uvek.
Ah, nikada neću saznati da li su svi na broju. Grafikon sve govori
Nikad nisam bio pristalica direktnog poređenja mirrorless i dSLR fotoaparata. Porediti ih moramo, ali ne da bi saznali ko je ’’kralj, suvereni vladar i konačno rešenje koje pretvara sve ispod u pepeo’’, već da bi zainteresovani ipak pomalo znao šta ga čeka u kom konceptu. Najviše se porede Sonijevi full frame fotoaparati sa modelima iz više klase dSLR segmenta. Ko je istovremeno držao u rukama oba predstavnika, zna koliko je to besmisleno. Primera radi, ako imate u rukama Canon 5D Mark IV, odmah vam je jasno da su jedini prikladni za poređenje neki Nikon model, ili naprosto… neki budući 5d mk V. Pa još ako na njega stavite Canon 70-200mm f/2.8L USM, a slično tome na drugu stranu… stvari bi trebalo da budu jasnije. Ako nisu, onda smo negde zagubili nit.
Moguće da je mene pregazilo vreme, pa da i dalje mirrorless fotoaparate vidim kao klasu ispod dSLR rešenja. Naravno, ne u smislu izlaznog rezultata ili opštih performansi, jer će tehnologija sve vremenom uspeti da prevaziđe, što je u najvećem delu već i izjednačila. Potreba za velikim fotoaparatima nikada neće prestati, jer… ili je nešto dovoljno veliko, ili nije. Jer da nije tako, onda ni doba analognih fotoaparata nikada ne bi evoluiralo iz klasičnih rangefinder ili SLR fotoaparata, u ergonomiju kakvu su imali prvi EOS ili kasniji Minolta SLR modeli.
Na kraju krajeva, cipele se prodaju u različitim brojevima. Svako kupi odgovarajući broj za sebe, a ja bih veoma bio ljut da neko zagovara prestanak proizvodnje cipela veličine 48,5… iz razloga što je njemu dovoljan 43.