Istorija pamti ljude koji su zadužili čovečanstvo tako što su otkrili, sačuvali i ovekovečili ono što je možda bilo osudjeno na zaborav i nestanak. Kako to inače obično biva, nekim spletom slučajnih okolnosti jedan od takvih je postao i John Maloof. 2009. godine u potrazi za radnim materijalom za svoju knjigu, odlazi na aukciju starih stvari preko puta svog doma i kupuje najveći sanduk za $380. Sanduk je bio prepun negativa koji su za sadržaj imali grad Chicago kao motiv, što i jeste bio njegov primarni cilj. U prvi mah i nakon prvog letimičnog pregleda sadržaj je izneverio njegova očekivanja i sanduk biva skrajnut u drugu prostoriju. Međutim, nešto kasnije John ne samo da je prepoznao vrednost sadržaja sanduka, već je nakon nekog vremena krenuo sa potragom i otkupom preostalog materijala od ostalih učesnika aukcije. I to je upravo ta tačka gde su se ta dva imena vezala zauvek, osudjena da se uvek spominju zajedno.
Vivien Maier i John Maloof
Ime Vivien Maier se nije pojavljivalo u google pretragama, nije je bilo je u novinama, knjigama, bila je nepoznata galerijama... naprosto, nije postojao ni jedan jedini pisan trag o njoj. I upravo ta činjenica, čini John-a jednako zaslužnim za ponovno rođenje Vivien Maier, jer umeti 'videti' fotografiju nije ni malo jednostavno. Uveren sam da je John ostvario odredjen lični odnos sa njenim fotografijama, a to zahteva veliko naprezanje i potpuno psihičko angažovanje. Skeniranje negativa je mukotrpan posao, ali razvijanje filmova još teži zadatak, jer tu popravnog nema. Od potpunog zaborava, da ne kažem sigurnog gubitka... spasao je 100.000 negativa, 700 rolni nerazvijenog kolor filma i 2.000 crno belog.
Inicijalna kapisla za ovaj tekst, jeste želja da vas nekako ‘’nateram’’ da odgledate film 'Finding Vivien Maier'. Zapravo, i ako vest nije baš sveža, nedavna dešavanja čine ovu temu i dalje aktuelnom. Naravno, gde je veliki novac tu je i previše zainteresovanih za deo ukusnog kolača, pa su stvari počele da se provlače po sudu kako bi se utvrdilo ko je bliži posedovanju apsolutnih prava na vlasništvo negativa. I upravo ta činjenica me nekako motiviše da lepšoj strani priče dam prednost, i da napišem ovaj tekstić.
Kakva je kao ličnost zaista bila Vivien Maier, verovatno najbolje znaju oni koji su je lično poznavali. Kažem, verovatno, jer tokom filma shvatamo da je ni oni baš nisu najbolje poznavali, a dosta njih nije ni znalo da se bavi fotografijom u ovoj meri. Još ako pretpostavimo da se nešto prećutalo ili izbacilo iz montaže zarad ko zna čega već, onda zasigurno da neke detalje moramo uzeti sa rezervom. Ali opet, bolji zapis o njoj i njenom životu nemamo, i verovatno da ga nikada nećemo i imati. Film nam nedvosmisleno sugeriše da je Vivien bila jedna jako čudna, ponekad ekscentrična osoba, uvek sa aparatom u rukama. Sa svim odlikama pravog fotografa, očigledno da je uvek išla sama u fotografisanje. Uostalom, zar ekscentričnost nije bila odlika mnogih umetnika?
Ono što je svakako bitno reći, jeste da na kraju priče Vivien Maier ostaje zabeležena kao jedan od najboljih fotografa prošlog veka. Izvesno je da je Vivien bila svesna svog talenta i kvaliteta svojih fotografija, ali je veliko pitanje koliko bi rad bio kontinuiran i kvalitetetan pod teretom slave. Da li je Vivien uopšte i želela ovakvu vrstu posthumne slave, i koliko je uopšte o njoj razmišljala? Za života verovatno da jeste razmišljala, ali nama sada ostaje samo da nagadjamo gde se zagubila ta njena želja da pokaže svetu svoje delo. Jer, šta je fotografija ako je ne izložimo pogledu i kritici? U čemu je onda svrha njenog postojanja? Možda je bio u pitanju opsesivno-kompulzivni poremećaj, koji je Vivien terao da neprestano sa sobom nosi aparat, a možda je u pitanju obična iskrena amaterska ljubav prema fotografiji. Sve su to otvorena pitanja na koja teško da ćemo ikada dobiti odgovor. Ono što je bitno, jeste da je John Maloof uspeo napraviti dva dokumentarna filma, nekoliko knjiga i organizovati podosta izložbi. Želela to Viven i njen karakter, ili ne… sad je svejedno.
Steći priznanje fotografa-umetnika… na kraju krajeva i ovakvu slavu, koju je posthumno stekla Vivien Maier jako je teško. Takođe, vrlo je izvesno da je ovo najveći profesionalni uspeh koji će John Maloof ikada postići. Uostalom, malo li je? Odabravši fotografije za izložbe i monografije , John je očigledno u potpunosti dokazao da je sposoban da prepozna ono što je Viven godinama uobličavala kao svoj autorski stil.
A jesam li vam rekao da je Vivien bila dadilja? khm… uostalom, pogledajte film, da ne kvarim zabavu.
Zoran Rodić
© 2015 pcfoto.biz
Izvor: